Put ljubavi

Je li normalno to što ti radiš? – pitao je otac Jana kad mu je ovaj rekao da preuzima još jednu tvrtku koja je na rubu stečaja jer u nju vjeruje. I ne samo da vjeruje, on je oduvijek ţelio tako nešto. Bio je to svojevrstan izazov. Jer, kako je tad rekao, ovako nešto ipak nije nikad radio, a radio je, baš kako je i otac rekao, mnogo toga.
– A zašto to, molim te, toliko ţeliš? Što je u toj tvrtki toliko izazovno s čime se nisi dosad sretao? Znaš da ja volim reći da sve ima svoje granice.
– Ima mnogo toga što mi se ovdje čini izazovnim, a najviše je – kako spasiti ljude koji se boje za svoju egzistenciju jer su mnogi u njoj proveli pola ţivota i sad bi se mogli naći na cesti. Zar ti se to ne čini ne samo izazovnim nego i poštenim?
– I ti im dolaziš kao spasitelj? – malo ga je podrugljivo upitao otac, što baš i nije bila njegova osobina jer je i sam, kad god je mogao, činilo nešto slično.
– Pa, i to, ako baš ţeliš znati. No, ja ne znam zašto odjednom protiv toga rogoboriš kad si, barem si tako govorio, ponosan na ono što radim.
– Bio sam.
– Pa što se to sad promijenilo, ili zašto? Ili je ono nekad bila neistina, ili je, ipak, nešto drugo posrijedi. Ma što da jest, volio bih znati.
– Brine me tvoj privatni ţivot.
– Zašto?
– Kako, sine, zašto? Pa zar ne bi bilo normalno da si u nekoj vezi, da se zabavljaš, da se po neki put i opustiš, da razmišljaš i o ţenidbi? Skoro će ti trideset, a ti nemaš "ni kučeta ni mačeta"...
– Tata, imam cura i previše. Ne bih volio da to pogrešno protumačiš, a još manje da se to shvati kao da se hvalim, ali neki put ih se ne mogu ni otarasiti.
– Moţda je sve tako, ali što će ti to. Trebao bi sad već imati samo jednu. Onako kako mama kaţe – jednu za vječnost.
– A ima li išta što je vječno? Prošla su ta vremena. Koliko znam, čak su se i ljudi vaše generacije rastajali.
– Uvijek je bilo budala. Ali, ako tako shvaćaš ţenidbu, ako u nju ulijećeš bez razmišljanja, onda tu nema sreće.
– Pa, ti si sad u koliziji. Najprije me tjeraš da se ţenim, a onda kaţeš, unatoč tome što znaš da nemam djevojku za koju bi mogao reći da je to ona prava, da ipak napravim taj korak.
– Zar od mene očekuješ da se snalazim u tom tvom svijetu u kojem i ti jedva plivaš?
– Na koji to svijet misliš?
– Pa, taj, ljubavni, kako ga mama zove.
– Ja, tata, ipak ne mogu razumjeti tvoju toliku brigu. Kad naidje prava, reći ću ti. A, dotle, nema toga tko bi me natjerao na korak koji bi bio nerazuman. A ţenidba koja bi bila tek "reda radi", bila bi baš takva – glupa, da se najblaţe izrazim. Nego, pustimo sad to. Imam ti nešto vaţnije za reći. Zato sam te i zvao.

One Comment

  1. ljubica 27. Februara 2015.

Leave a Reply

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *