Boje istine

Petnaestogodišnja Winona Grey zagledala se kroz prozor u obalu ranča koji je bio u posjedu njezine obitelji već četiri generacije, tragajući za nekom promjenom.
Gubitak poput njihova morao je ostaviti nekakav trag - iznenada požutjelu ljetnu travu, ili tamne oblake koji se nisu htjeli razići, ili pak drvo koje je prepolovila munja. Nešto.

S prozora svoje spavaće sobe mogla je vidjeti veći dio posjeda. Na granici stražnjeg dijela uzdizali su se tijesno priljubljeni divovski cedrovi s obješenim čipkastim granama, na zelenim vijugavim pašnjacima konji su se vrzmali uz
ogradu, gazeći svojim kopitima visoku travu. Gore na brijegu, uvučena u dubokoj šumi, nalazila se mala koliba koju je sagradio njezin pradjed došavši u ovaj kraj.

Sve je izgledalo obično, no Winona nije bila tako naivna. Prije nekoliko godina, jedno se dijete utopilo u hladnom moru uz obalu Washingtona, nedaleko odavde, i mjesecima nitko nije govorio ni o čemu drugom osim o toj tragediji. Mama ju je povela na stranu i upozorila na nevidljive opasnosti, na struje ispod površine vode zbog kojih se možeš utopiti čak u plitkoj vodi, no sada je znala da postoje i druge prijetnje, koje vire ispod površine svakodnevnoga života.

Odlazeći od prozora sišla je stepenicama u kući koja se od jučer doimala isuviše velikom i tihom. Njezina sestra Aurora sjedila je sklupčana na plavožutoj sofi i čitala. Tanka poput štapića i koščata, Aurora je u svojoj četrnaestoj godini bila u onoj nespretnoj dobi između djetinjstva i zrelosti. Imala je malu, šiljastu bradu i
tamnosmeđu dugu ravnu kosu sa stazom po sredini.

Podijelite s prijateljima!

• 
•