Čedna zavodnica

Sjedne u naslonjač u predvorju i zauzme ženstven stav kakav joj je majka utuvila u glavu. Leđa uspravna, koljena jedno uz drugo, ruke spuštene skladno u krilo. Najednom joj je bilo žao što ne izgleda profinjenije, otmjenije. Nije voljela svoju tamnu, kovrčavu kosu, osrednje dugačku tako da ju je za vrlo vlažnih dana mogla sklupčati na potiljku, te bi joj oko lica ostalo samo nekoliko nepokornih uvojaka Put joj nije bila tako tamna da bi se mogla nazvati maslinasom ni tako ružičasta da bi se smatrala svijetlom. Imala je boju meda.

Uvijek je zavidjela prijateljicama koje imaju porculanski ten i mogu dolično pocrvenjeti. Činilo joj se da taj nedostatak ne može nadoknaditi to što njena koža na ljetnom suncu brzo potamni. Osim toga, nitko na svijetu nema takve oči kao ona. Zašto nema, do bijesa, obične modre ili zelene ili čak smeđe oči bez smiješnoga zlaćanog sjaja u njima? U drugim se smeđim očima može zapaziti nijansa lješnja- ove boje ili su tajanstveno duboke poput ebanovine, no u njenima se odražava u dubini zlaćano svjetlucanje. Mrske su joj. Udruživši se s kosom, dugačke tamne trepavice, široka sočna usta i prćast nos pridonese njenu ciganskom izgledu. Uostalom, otac ju je zvao Cigančica.

Budući da ne može promijeniti lice, nastoji izmijeniti izgled odijevajući se vrlo brižljivo. Pomaže joj u tome smisao za boje i oblik, vrlo važan u njenu pozivu.

Sjedeći sad u naslonjaču, povuče žutu platnenu suknju preko koljena; najradije bi bila svukla kaputić i ostala samo u laganoj, prozirnoj bluzi od voala. Vlaga u Natchezu zavukla se u njenu odjeću, da se i ne spominje kosa koju je jutros, obuzdala koliko–toliko.. Sad joj se već, nema sumnje, neposlušno nakovrčala.

Začuje škripanje guma na puteljku pred kućom i potom cviljenje automobilskih vrata dok su se zatvarala. Ubrzo se začuju koraci na verandi. Vrata se otvore širom i udare o zid. Na pragu se, nasuprot popodnevnom suncu, ocrta visok lik. Čovjek posegne iza sebe i zatvori vrata. Žustro uđe u predvorje, ostavljajući blatne tragove na parketu od hrastovine. Njegov joj se korak učini nekako poznat, ali toliko se razljutila zbog njegova nemarnog odnosa prerna starom podu, vratima i zidu da nije obratila pažnju hodu.

— Nije nikakvo čudo što je ova kuća u tako jadnu stanju – provali iz nje. – Kad bi svi ulazili ovamo tako nemarno kao vi i kad ne bi znali cijeniti njenu ljepotu, srušila bi se za tjedan dana!

Muškarac se naglo zaustavi i osvrne, iznenađen prijekornim ženskim glasom. Budući da je tek došao s jarkog sunca, tek poslije nekoliko časaka priviknuše mu se oči na polutamu u predvorju i spazio ju je u naslonjaču. Ne prozborivši ni riječ, skine slamnat šešir širokog oboda i obriše rukom znojno čelo. Tad se, još držeći u ruci šešir, pod-boći o bokove i prvi je put pažljivo pogleda.

— Ispričavam se – reče tobože mirno dok je kipio od bijesa.

Krene prema njoj i zaustavi se metar–dva od njena naslonjača. Sretoše im se oči. Oboje udahnuše naglo zrak.

Nije moguće! Ne, on ne može biti ovdje! Što li radi ovdje? Je ii to on? Da, on je! Nije! Nije moguće! Carnille se osušiše usta i grčevito je pokušavala progutati kapijicu sline. Srce joj je udaralo tako snažno da se to, vjerovala je, zacijelo vidjelo kroz tkaninu na prsima. Oblije je vrućina, zatim se naježi od hladnoće. U ušima joj je tutnjalo kao da pucaju topovi. Gledajući zaprepaštenje na njegovu licu, znala je da je zanijemio kao i ona.


PRETPLATITE SE
i čitajte odmah!

Već ste član?
Prijavite se ovdje»


Podijelite s prijateljima!

    Leave a Reply

    Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *