Godina u kojoj sam te upoznala

Život joj se dotad vrtio oko posla i voljene sestre Heather.
Odjednom njezina kuća i vrt, koji je jedva uočavala, te susjedi, koje tek treba upoznati, postaju njezin svijet, a otkaz samo novi početak za Jasmine. U godini koja je pred njom Jasmine uči o sebi i drugim ljudima više nego što je ikad sanjala da hoće, a ponekad se neka prijateljstva sklapaju na najmanje očekivanim mjestima…

Godina u kojoj sam te upoznala topla je, ljupka, inspirativna, nadasve romantična i pozitivna priča koja je osvojila vrhove top-ljestvica najprodavanijih knjiga, ali i nagradu za najbolji popularni irski roman godine.“

 

Odlomak:

Imala sam pet godina kada sam doznala da ću umrijeti. Nikada mi nije ni na pamet palo da neću živjeti vječno, zašto i bi? Nitko nije ni usput spominjao moju smrt.

Smrt mi nije bila posve strana: umiru zlatne ribice, što sam doznala iz prve ruke. Umiru ako ih ne hraniš, ali umiru i ako ih previše hraniš. Psi umiru kada istrče pred jureći automobil, miševi umiru kada ih čokoladne dražeje namame u mišolovku u garderobi ispod našeg stubišta, zečevi umiru kada pobjegnu iz kaveza i padnu u ralje zlih lisica. Njihova smrt nije me posebno uznemirila. Već sam kao petogodišnjakinja znala da su to sve redom dlakave životinje što čine gluposti koje ja nemam nikakvu namjeru učiniti.

Stoga me izuzetno uznemirilo kada sam doznala da će me svejedno snaći smrt.

Prema mojem izvoru, budem li imala „sreće", dočekat ću smrt kao djed. Stara. Smrdeći po dimu lule i prdežu, s komadićima rupčića zalijepljenim za čekinje iznad gornje usne od puhanja nosa. S crnilom pod noktima od vrtlarenja, očiju požutjelih kutova koje su me podsjećale na pikule iz ujakove zbirke što ih je moja sestra znala cuclati i gutati tako da bi joj otac morao pritrčati, primiti je oko struka i stezati dok pikula ne izleti. Stara. Sa smeđim hlačama podignutim preko struka sve do mlitavih, sisatih prsa koja otkrivaju mek trbuh i jaja natiskana s jedne strane šava na hlačama. Stara. Ne, nisam željela umrijeti kao djed, ali moj izvor tvrdio je da je umrijeti star najbolje što ti se može dogoditi.

Da mi je smrt neizbježna, doznala sam od starijeg bratića Kevina na dan djedova pogreba dok smo sjedili u travi na kraju njegova duga vrta s plastičnim čašama limunade u rukama, podalje od ožalošćenih roditelja koji su izgledali kao kukci balegari tog najvrućeg dana u godini. Trava je bila načičkana maslačcima i tratinčicama, i bila je mnogo viša nego obično, jer je djeda posljednjih nekoliko tjedana bolest onemogućavala u dotjerivanju vrta. Pamtim da me rastužilo što baš toga dana, kada je vrt trebalo predstaviti susjedima i prijateljima u punome sjaju, on nije bio dotjeran do savršenstva kojemu je djed težio. Sigurno mu nije smetalo što ga nema među nama — nikada nije volio mnogo govoriti — ali bilo bi mu barem stalo da sve učini svečanim, nakon čega bi se povukao nekamo slušati pohvale, daleko od svih, možda s kata uz otvoren prozor. Bio bi se pravio da mu je svejedno, ali bilo bi mu stalo i na licu bi imao zadovoljan smiješak da mu se slaže uz travom zamrljana koljena i crne nokte. Netko, neka starica s perlicama krunice čvrsto ovijenim oko zglobova prstiju, rekla je da u vrtu osjeća njegovu nazočnost, ali ja je nisam osjećala. Bila sam sigurna da ga nema. Izgled vrta toliko bi ga uzrujao da to ne bi mogao izdržati.

Baka bi prekidala tišine rečenicama kao što su: „Njegovi suncokreti bujaju, pokoj mu duši" ili „Nije doživio da petunije procvatu". Na to je moj bratić Kevin, pametnjaković, promrmljao: „Pa da, njegov je leš sada gnojivo." Svi su se smijuljili, svi su se uvijek smijali Kevinovim štosovima zato što je Kevin bio kul, zato što je Kevin bio najstariji, pet godina stariji od mene, i u zreloj dobi od deset godina govorio je zločeste i okrutne stvari koje se nitko drugi od nas ne bi usudio reći. Čak i kad nam nije bilo smiješno, smijali bismo se jer smo znali da ćemo se u protivnom i sami naći na meti njegove okrutnosti, što se meni dogodilo baš toga dana. U toj rijetkoj prilici nije mi bilo smiješno što djedovo mrtvo tijelo ispod zemlje pomaže petunijama da se razrastu niti mi se to činilo okrutnim. Vidjela sam u tome svojevrsnu ljepotu. Ljupko ispunjenje i pravdu. Upravo bi to djedu bilo najdraže, sada kada njegovi prsti debeli kao kobasice više ne doprinose cvatu njegova dugog, prelijepog vrta koji je bio središte njegova svemira.


PRETPLATITE SE
i čitajte odmah!

Već ste član?
Prijavite se ovdje»


godinaukojojsamteupoznala

Podijelite s prijateljima!

    Leave a Reply

    Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *