Gospodarica Rima

Neću vas zamarati svojim počecima. Ionako nisu bili baš sjajni – majka mi je bila robinja, otac gladijator. Ne možeš pasti puno niže od toga. Pratite li igre u Koloseju, sigurno ste čuli za mojega oca, ali neću vam odati ime. Svijet misli da je mrtav – tako je on sam htio. Završio je navrh neke planine u najsjevernijem dijelu Britanije, mukotrpno
obraduje komadić zemlje koji zove vrtom, kaže da je sretan. I majka je sretna, na poslu pjevuši, kod kuće rađa djecu kako bi popunila vilu koju je na dar dobila od carice kao zahvalu za to što joj je učinila veliku uslugu (ne pitajte kakvu). Kada sam navršio osamnaest godina, nakon pet godina u Britaniji postalo mi je dosadno. Bilo nam je bolje
nego prije, ali ja sam bio navikao na uzbudljiv život, a kuća navrh brda puna dječurlije nije baš nešto najzabavnije što čovjek može poželjeti. A onda se pojavila i neka djevojka iz jedne od susjednih kuća koja je bacila oko na mene. Dva, tri puta malo smo se zabavljali iza staje, ali nisam se htio ženiti, a znao sam da će to biti gotovo neizbježno odluči li moj otac da bih se ipak trebao njom oženiti. S osamnaest godina već sam bio prilično jak, ali moj je otac bio mnogo jači. Iako sam spretno rukovao oružjem, protiv njega nisam imao nikakva izgleda. I tako sam se zaputio u Rim, središte svijeta. Otac je bio sumnjičav, ali na kraju mi je ipak dao amulet da me čuva i vrećicu novca da me prehrani Majka je plakala, a možda je to bilo i dijete koje je upravo začela.
Nema smisla opisivati putovanje. Bilo je mokro, bilo je dugo, novce mi je ukrao onaj prokleti Armenac, mornar koji je varao na kocki, večeru sam bezbroj puta izbacio s onu stranu palube. Mrzio sam brodove. Još uvijek ih mrzim. Ali stigao sam u Rim. Moji roditelji mrze Rim iz sveg srca – što je prirodno nakon onoga što su proživjeli. Ali čim sam
iz one smrdljive rupe od broda zakoračio na čvrsto do i jednom duboko udahnuo, znao
sam da sam kod kuće.
Mnogi su pokušali opisati Rim. Nikome nije uspjelo. Čvrsto je stisnuvši, podignuo sam torbu na rame, vrtio se i u čudu buljio oko sebe. Djetinjstvo sam proveo u Brindiziju – tada je majka još bila robinja, a u veliki smo grad došli poslije. Tada ga baš nisam imao prilike istražiti i nikada ga nisam dobro upoznao. Ali sada me ništa nije moglo spriječiti da upijam svaku pojedinost: smrad, buku, gužvu, bludnice u crnim haljinama i mornare s mjedenim naušnicama, trgovce koji su mi svoju robu gurali pod nos i lupeže koji su se prljavim prstima na sve načine pokušavali dočepati moje torbe. To je bio život – glasan, sirov život, svjež poput krvi koja istječe iz vene.
Mol mi se ljuljao pod nogama. Pokušao sam se progurati do pristaništa, čvrsto stišćući nož za pojasom. U Rimu ima mnogo ljudi koji će ti najprije zabiti nož u grlo, a tek onda provjeriti imaš li što vrijedno krađe. »Ovo je grad za mene«, rekao sam i dobio prijekoran pogled kućanice koja je upravo prolazila s košarom preko ruke. Poslao sam joj
poljubac, a ona je samo ubrzala korak. Gledao sam njezine bokove koji su se nazirali kroz grubu tkaninu. Bili su veliki kao dvije bačve, ali u onoj rupi od broda u kojemu sam proveo mjesec dana nije bilo žena ni za lijek, pa nisam bio izbirljiv. Više od hrane želio sam ženu, ali u torbi nisam imao dovoljno novca čak ni za jeftinu prostitutku.
Žene će morati pričekati. »Kako mogu doći do Kapitolija?« upitao sam mornara koji je prolazio na nespretnom latinskom, a on mi je spremno odgovorio da se nosim. Trgovac koji je glasno nudio brončane tave bio je nešto ljubazniji, pa sam prebacio torbu preko ramena i fućkajući se uputio prema središtu.
Čudno je koliko mi je dijelova grada ostalo u sjećanju. Nisam ga vidio otkad mi je bilo trinaest godina, a činilo mi se kao da je to bilo jučer. Gužva se smanjila kada sam prešao preko Foruma Romanuma s kojega su dopirali opojni mirisi kruha i mesa. Ruka koja mi je maloprije grčevito stiskala nož opustila se, a korak usporio. Neko sam vrijeme promatrao mramornu građevinu koja se protezala preko pola Palatina, prisjećajući se onoga crnookog luđaka i njegovih predstava dok mi oštar pretorijanac u crveno-zlatnoj odori nije rekao da se maknem odande. »Jesu li svi stražari tako zgodni kao ti?« podrugljivo sam upitao. »Ili sam samo predugo bio na brodu?«
»Miči se!« zarežao je i pogurao me niz ulicu kopljem koje je držao u ruci. Takvi su pretorijanci. Nikada nisu imali smisla za humor.
Nešto sam dulje buljio u široku kamenu elipsu Koloseja. Već sam ga mnogo puta vidio, ali zaboravio sam njegovu zastrašujuću veličinu. Niti jedna palača na svijetu nije toliko strašna kao Kolosej sa svojim lukovima, plintama i kipovima koji zure u tebe slijepim, oholim očima. Na tom su se pijesku odigrale sve noćne more mojega oca, a i
poneka moja. Nikada mu to nisam rekao, ali znao je. Svatko tko se ovdje borio za život mora znati.
Otada je prošlo mnogo vremena, sada više nisam dječak. Više ni ne znam u koliko sam bitaka sudjelovao, ali te me kasnije bitke ne proganjaju noćima poput onih u Koloseju. Na tom sam pijesku prvi put ubio čovjeka kada sam bio još dijete. Krupni Gal koji me zapravo nije htio ubiti možda je upravo zato bio tako spor, pa sam ja njega ubio. Krasan ulazak u život odraslih.
Još sam neko vrijeme zurio u arenu, zamišljeno gladio mali amulet koji mi je darovao otac i pitao se kako ljudi mogu stvarati tako divne građevine radi masovna ubijanja – a onda sam slegnuo ramenima i uputio se prema Kapitoliju. Mirnije mjesto, popločene ulice, žene umjesto vune nose svilu, a robovi odoru ove ili one imućne obitelji dok jure ulicom obavljajući svoje poslove. Prošao sam pokraj zadivljujuće knjižnice na Kapitoliju u koju je kroz vrata neprestano ulazilo i izlazilo pet, šest senatora u togama. Njihova su lica bila odsutna i namrštena. Usporio sam korak. Majka je rekla da bi kuća trebala biti tu negdje...
»Da?« rob u urednoj tunici sumnjičavo me odmjerio. »Mogu li vam pomoći?«
»Živi li u ovoj kući senator Marko Norban?«
»Ne primamo prosjake.«
»Nisam ja prosjak. Je li ovo kuća senatora Norbana ili nije?« »Pa da, ali...«
»E, pa došao sam porazgovarati s njim.« Rob je bio krupan, ali ja sam bio krupniji
Odgurnuo sam ga u stranu i ušao u uzak hodnik u kojemu me strogo i s velikim neodobravanjem gledalo desetak mramornih bista. »Prestani kokodakati«, rekao sam robu koji je dotrčao za mnom. »Senator zna tko sam!«
Nakon deset minuta svađe dopustio mi je da u malom atriju pričekam senatora. »Moglo bi potrajati«, frknuo je. »Senator je vrlo zaposlen čovjek.« Dobacio mi je jok jedan nepovjerljiv pogled, kao da nije siguran je li pametno ostaviti me ovdje sa svim tim skupocjenim predmetima, a onda se napokon povukao.
Zabacio sam glavu da proučim prostoriju u kojoj sam se nalazio. Zrake sunca padale su kroz otvor na krovu, pod je bio prekriven mozaikom s uzorkom vinove loze, a u sredini je bio smješten miran, plavo popločen bazen. Iz jednoga kuta preko ramena me promatrala isklesana nimfa. Tako sam dugo bio bez žene da su mi čak i njezina mramorna, prsa djelovala privlačno. Odložio sam torbu na mramornu klupu, spustio se na jedno koljeno i zagrabio vode iz bazena da se umijem. Kada sam dignuo pogled, spazio sam kako me promatra lijepa djevojčica koja je jednu ruku držala u ustima, a u drugoj je imala drvena konjića.
»Hej, djevojčice!« Činilo se da ima četiri ili pet godina, kao i moja mala sestra. »Kako se zoveš?«
Ozbiljno me promatrala kroz plave šiške.
»Nisi valjda kći senatora Norbana?«
Neko je vrijeme proučavala svoj mali palac, a onda ga strpala natrag u usta.
»Možeš li me pustiti unutra? Trebam tvojega oca.«
I dalje je uporno dudala prst.
»Hoćeš li mi barem pokazati gdje je lavatorium? Doista moram obaviti...«
»Ravno niz hodnik«, rekao je glas iza mene.
Okrenuo sam se i ugledao djevojku svojih godina. Bila je mršava, smeđokosa, u plavoj haljini. »Čekam senatora Norbana«, rekao sam.
»Onda ima vremena.« Podignula je dijete, nježno mu izvadila prst iz usta i pošla niz hodnik onim slijepim samopouzdanjem, svojstvenim patricijima. Nije morala pogledao unatrag da bi znala da ću je slijediti. Pratio sam je do lavatoriuma.
»Ima i vode želiš li se oprati«, rekla je. Shvatio sam poruku. Ovdje u Rimu ljudi se peru mnogo češće nego u Britaniji. Natočio sam lavor vode i isprao brodsku prljavštinu s vrata i lica.
»Je li sada bolje?« Kada sam se vratio u hodnik, nasmiješila mi se patricijska djevojka.
»Mnogo bolje, gospođice.« Trudio sam se biti što pristojniji U Britaniji se nisam navikao kupati, a nije bilo ni mnogo ljudi kojima bih se trebao nakloniti. »Hvala vam.«
Još me neko vrijeme promatrala, a onda se iznenada osmjehnula. Imala je sitne zube, pomalo krive, ali na simpatičan način. »Ah, tako«, rekla je.
»Ah, što?«
Snažna, plava žena u haljini od žute svile dotrčala je niz hodnik pridržavajući dijete na jednom boku. »Sabina, jesi li možda vidjela...? A, tu je!« Podigne malenu djevojčicu i stavi je na drugi bok. »Faustina, trebala bi biti s dadiljom! A tko je on?« pogleda me letimično žena, vješto se snalazeći s dvoje male djece.


PRETPLATITE SE
i čitajte odmah!

Već ste član?
Prijavite se ovdje»

ljubavni roman Gospodarica Rima

Podijelite s prijateljima!

    Leave a Reply

    Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *