Grad od kostiju

“Ti se sigurno šališ”, reče izbacivač, prekriživši ruke preko golemih prsa. Svisoka je gledao
mladića u crvenoj jakni s patentnim zatvaračem i odmahivao obrijanom glavom. “Ne možeš unutra s
time.”
Pedesetak tinejdžera koji su čekali u redu ispred Pandemonija nagnuli su se naprijed da bolje
čuju. Čekanje na ulazak u taj klub za sve uzraste bilo je dugotrajno, osobito nedjeljom, a u redu se uglavnom nije događalo mnogo. Izbacivači su bili opaki i smjesta bi se okomili na svakoga tko bi izgledao kao da će praviti probleme. Petnaestogodišnja Clary Fray, koja je stajala u redu sa svojim najboljim prijateljem Simonom, nagnula se naprijed kao i svi drugi, u nadi da će se dogoditi nešto uzbudljivo.
“Joj, ma dajte.” Mladić podigne taj predmet iznad glave. Izgledao je kao drveni štap zašiljen na
jednom kraju. “To mi je dio kostima.”
Izbacivač podigne obrvu. “Koji je što?”
Mladić se naceri. Doimao se prilično normalno, pomisli Clary, za Pandemonij. Kosa neonski modre boje stršala mu je oko cijele glave nalik na pipke prestrašene hobotnice, ali nije imao komplicirane tetovaže na licu ni velike metalne šipke provučene kroz uši ili usne. “Ja sam lovac na vampire.” Pritisnuo je onaj drveni predmet. Savio se u stranu lako poput vlati trave. “Ovo je lažno. Pjenasta guma. Dobro?”
Njegove zelene oči bile su previše jarko zelene, primijeti Clary: boje antifriza, proljetne trave. Po svoj prilici kontaktne leće u boji. Izbacivač slegne ramenima, odjednom se dosađujući.
“Svejedno. Uđi.”
Mladić se provuče pokraj njega brzo poput jegulje. Clary se svidio okret njegovih ramena, način
na koji je usput zabacio kosu. Njezina bi majka za njega upotrijebila riječ - nonšalantan.
“Pomislila si da je sladak”, reče Simon rezignirano. “Zar ne?”
Clary ga udari laktom pod rebra, ali mu ne odgovori. Unutra je klub bio pun dima od suhog leda. Šarena svjetla igrala su se na plesnom podiju, pretvarajući ga u višebojnu vilinsku zemlju od plavih i neonsko zelenih, jarko ružičastih i zlatnih nijansi.
Mladić u crvenoj jakni pogladio je dugačak, poput britve oštar nož koji je držao, a licem mu je
zaigrao dokon osmijeh. Bilo je tako lako - malčice glamura na nož, kako bi se pričinio bezopasnim. Još malo glamura na oči i onog časa kad je izbacivač pogledao izravno u njega, bio je gotov. Dakako, sve bi se to vjerojatno moglo izvesti bez tolikog truda, ali i on je bio dio te zabave - varanja ovozemaca, neskriveno i na njihove oči, uživanja u tupim izrazima njihovih priglupih lica.

Leave a Reply

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *