Julijin Dnevnik

Na Silvestrovo, 12 i pol sati u noći. Kako je to svečana misao, da je sada svršena stara godina, a u magli i tami zimske noći javlja se nova. Opet je prošla jedna godina – što mi je donijela? Počinje nova – što će mi donijeti? Na prvo pitanje mogu odgovoriti: stara godina nije mi donijela ništa. Kad mislim o njoj, pričinja mi se dugačkom, ravnom cestom bez boja, bez prekida, bez promjena. Niz tihih svakidašnjih šetnja, a sve su jednako duge, sve udaraju istim pravcem, sve u istoj sumornoj okolini. Prije podne ova slika: moja draga majčica i ja silazimo niz stari Kraljev put prema gradu da nabavimo što nam treba. Koračamo brzo i mičemo se uz mnoge ljude, kao da ne pripadamo k njima. Poznajemo samo malo od njih, a oni još manje poznaju nas.
A ipak nas zacijelo svi znaju. Mi smo stalne figure na tom putu. Udovica s kćerkom, nazvao nas je jednom neki prolaznik.
I majka i ja nasmiješile smo se toj napomeni, jer je uistinu bila vrlo dobra. Majka sitna i nježna, vazda u crno odjevena; ja visoka i tanka, možda malo i pretanka, nažalost ne baš osobito lijepo odjevena, ali prema svojim jadnim prilikama sasvim chik. Nigdje se ne zaustavljamo, nego idemo ravno dalje, kao da nam je hodanje neki posao, te se ne obaziremo ni desno ni lijevo. Uostalom, ovo posljednje nije baš sasvim tako, to jest, majka gleda ravno preda se, ali ja zirkam pomalo na obje strane.
Dolazimo kući, primiče se vrijeme objedu. Kako je hladno u našoj blagovaonici, unatoč girlandama od ruža i južnog voća, kojima je otac dekorirao zidove. Najprije posjedamo majka, Franjo (dugačak šesnestogodišnji dječak) i ja za stol. Onda izlazi otac iz svog ateliera. Jako je visok i mršav, vazda u sivom odijelu s dugačkim kaputom; uvijek mu je zima i uvijek je boležljiv, čini mi se da on unosi studen u sobu. Otac nas oštro promjeri kroz svoje zlatne naočale, kimne glavom i sjedne, ne govoreći ni riječi. I onda objedujemo kao da je to neka teška dužnost koju trebamo izvršiti. Jedemo što manje, da što prije dovršimo, zato i jesmo svi tako tanahni, kao biljke, koje rastu u sjeni. Ta mi je poredba pala na um jednog dana, kad smo ustali od stola. Kako smo tu stajali, troje velikih i jedna mala odjednom sam se sjetila kaline, što smo je nekad imali. Mislili smo da je uginula pa smo je odnijeli u tamnu komoru. I onda sam jednog jutra došla ja unutra i vidjela da je opet proklijala, te ispružila četiri tanašne, blijedo–zelene stabljičice sa sićušnim prozirnim listićima na vršku.
Razgovor kod stola nije baš osobito zabavan. Počinje se time, da mati pita oca: – Kako ti je danas, Holger? Da li te je jako boljela glava?
A on odgovara: – Kad bi bila samo glava! Ali ovo prokleto trganje u križima još će me u grob strovaliti! – Sutradan počinje majka s križima, a onda se možeš okladiti da je sada opet s glavom gore.
Ostali dio razgovora za objedom tiče se monsieura Franje, koji je uvijek nešto skrivio. Franju, koji polazi višu gimnaziju, vazda sumnjiče zbog lijenosti i lakoumlja, zbog premnogog pušenja i alkoholnih pića. A uz to se moj esteta gospodin otac ljuti na njegovo deransko, nezgrapno vladanje, na neukusno baratanje nožem i vilicom, na ljuljanje na stolici, na nečiste nokte itd. Tako se naš objed najugodnije začinja.

Leave a Reply

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *