Kad sudbina umeša prste
Sneg je vejao kao da nikada neće prestati. Anita je stajala u debelom, preširokom bademantilu pored prozora i gledala kako se automobili polako probijaju kroz mećavu, pazeći da se ne zanesu. Telefon je zazvonio, ali se ona nije ni pokrenula, kao da nije ni ĉula
zvono. Za nju je sve u tom stanu na neki naĉin bilo zabranjeno, jer nije bilo njeno. Osećala se kao zločinac koji je pronašao privreme-no utoĉište iz kojeg ne može da mrdne dok jatak ne dodje i ne da odobrenje.
Svi romani su Predivni,divni u svakom smislu i svaki na svoj nacin. Svaka cast. Pozdrav