Ljubav ne treba skrivati

Zaru Tuscon se vrlo često moglo sretati kako zamišljeno, poslije
radnog vremena, hoda šetnicom uz Niagarine slapove. Stjecao se
dojam, kad bi se slučajno pogled zaustavio na njoj, da ona uopće
ne primjećuje što se dešava oko nje, da je konačno nizašto nije ni
briga. U tim trenucima bila je ona prava Zara. Očajna,
pesimistična, jadna i uvijek s jednim jedinim upitom koji je
postavljala sama sebi - što sam ja Bogu skrivila da me tako
kažnjava.
Na radnom, pak, mjestu, glavne sobarice u hotelu Niagara, bila
je to druga osoba. Ozbiljna, ali ne i namrštena, susretljiva, ali ne i
nametljiva, uredna, ali ne i napadna, svakom na usluzi, ali tek
kad primijeti da je ona nekom i potrebna. Njezin šef bi znao reći -
rođena za posao koji radi. Tajnovita, ali i sjajna čuvarica tuđih
tajni! A u hotelu kakav je bio ovaj u kojem je radila, bilo ih je na
pretek. Gosti koji bi ovamo dolazili bili su uglavnom oni s dubljim
džepom, ali kako bi ona znala govoriti svom šefu, s tko zna
kakvim sve ne tajnama koje bi ovdje, tko zna zašto, puštali iz
boce kao nekog duha. I nije se nitko ni čudio kako bi ona bila
“slušateljica koja je sve više nalikovala i na “ispovjdnicu bez
reverende” kako bi je znao u šali nazivati gazda.
Iako se nije mogla na poslu tužiti ninašto, čak ga je i voljela,
ipak je osjećala da bi morala početi razmišljati što će i kako će
dalje.


PRETPLATITE SE
i čitajte odmah!

Već ste član?
Prijavite se ovdje»

ljubav_ne_skrivati

Podijelite s prijateljima!

    Leave a Reply

    Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *