Ljubavno pismo

Od trenutka kada među svojom poštom pronađe anonimno ljubavno pismo, a da pri tome nije sigurna da je namijenjeno njoj, četrdesetdvogodišnja vlasnica nezavisne knjižare, samosvjesna, obrazovana i šarmantna Helen MacFarquhar počinje promatrati svoje prijatelje i znance (bez obzira na spol i dobnu pripadnost) iz kuta potencijalnog autora pisma. Do, osobito njoj, iznenađujućeg raspleta, u njenome će se životu odvijati sasvim neobična i smjela ljubavna priča...

***

Odlomak: Pismo je stiglo jedne srijede koncem lipnja, jednog jutra započeta tako lijepo. A jutro se lijepo i nastavilo. Na Heleninoj je tratini pasao par modrovoljki, otvoreno i nesputano kao par debelih Guernseyskih krava. Kava je pak bila neobično ukusna, uzeta iz nove, mirisne vrećice što ju je kupila tek jučer. Iz lončića se dizala para. A u hladnjaku je bilo i mlijeka, nepokvarenog, i to dovoljno ne samo za jednu, već i za dvije šalice kave. Jahvino čudo, pomislila je. Kao na Hanuku.

Kad se Helen tog jutra odvezla do svoje knjižare, osjećala je kako joj je život lijep, makar joj i kći nije kod kuće, jer je na logorovanju, i unatoč tome što njezin bivši mlati tolike pare. Voljela je svoju knjižaru, voljela je knjige tako uredno poredane na policama, a voljela ih je, to još više, i prodavati. "Baš imam smisla za prodaju", znala je govoriti, no pritom je mislila: Volim prodavati, nagovarati ljude da kupe, da postanu mojim kupcima, da postanu moji.

Provezla se ispod nadstrešnice od granja i novog ljetnog lišća, i nije bila samo zadovoljna nego i sretna zbog svog zadovoljstva, kao da je sreća nekakvo postignuće, dobra ocjena, čast. Nikad nije voljela nezadovoljstvo. Jer ju je ispunjavalo nezadovoljstvom.
Nitko ne voli biti nezadovoljan, rekao je njezin bivši. On to naprosto jest. I ona ga je tom osjećaju i prepustila.

Danas je on silno bogat, pomislila je dok je okretala ključ u vratima i koračala nagnutim podom knjižare. Bacila je ključeve u ladicu iza pulta. Silno i strašno bogat.

I njezin je djed bio bogat. Prodavao je vodoinstalacijski materijal i zgrnuo milijune. Helen je, međutim, u svom dućanu jedva pokrivala troškove - jer knjige nisu pipe. Ponekad bi ipak uspijevala uvjeriti kupce da su knjige potrebne koliko i kućne vodoinstalacije te da su, u lijep dan, čudesne kao i tekuća voda.

Helen se na trenutak prepustila uživanju u svijetu što ga je stvorila za sebe. Ponešto od toga, primjerice nagnutu kućicu u kojoj je otvorila knjižaru, nisam - morala je to priznati - stvarno sama napravila. Ali sam je zato pronašla, pomislila je. U njoj sam vidjela ono što bi mogla biti.


PRETPLATITE SE
i čitajte odmah!

Već ste član?
Prijavite se ovdje»


ljubavnopismo

Podijelite s prijateljima!

    Leave a Reply

    Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *