Moć ljubavi

Edo Plessen iz Plessentina bio je dodijeljen njemačkom poslanstvu u Parizu. Njegov je otac bio gospodar kneževskog imanja, a dvorac na njemu kao i posjed bili su poznati nadaleko i naširoko.

Prošlo je tek nekoliko godina otkako je umrla Edina majka pri porodu kćerkice. Tad mu je bilo već dvadeset godina i spremao se upisati na sveučilište u Bonnu. Svoju je namjeru odgodio za kraće vrijeme, želeći da bude uz oca u njegovoj tuzi jer je teško patio zbog gubitka žene.

Grofica Ulrike, njegova supruga, nije imala još ni četrdeset godina kad je umrla. Svi su je voljeli zbog njezine dobrote. Stoga nije ni bilo čudno što joj je muž jedva podnio bol gubitka. Odnijeli su je u hladnu grobnicu plessentinskog dvorca. Umjesto nje, u dvorac se uselila sićušna djevojčica, posmrče.

Otac u svojoj tuzi nije htio ni čuti za to dijete. Čak niti ga vidjeti. Edo se smilovao malom biću. Žalio ga je zbog njegove bespomoćnosti. Gledao je u sestrici skupocjen majčin zalog, pa nije ostavljao oca na miru dok se njegova nepravedna srdžba prema maloj Helli nije pomalo smirila. Tek tada, kad je nagovorio oca da se pobrine za malu djevojčicu, otputovao je Edo u Bonn. Njegov otac meñutim nikada nije uspio zaboraviti svoju ženu. Nikad mu se više nije vratila veselost i bezbrižnost svjetskog čovjeka od prije. Živio je tiho i povučeno na imanju Plessentin, i samo kad bi se Edo za vrijeme praznika vraćao u dvorac, tamo bi opet zavladao život.

Hella je u toj tužnoj okolini bila ipak veselo i uvijek dobro raspoloženo dijete. Bila je dražesna djevojčica zlaćane kose i divnih modrih očiju poput majčinih. Kad je počela na svojim debelim nožicama trčati po dvorcu, mazeći se poput male mačkice, a pritom je postajala sve sličnija svojoj majci, i grof je potisnuo svoju srdžbu pa je to dijete zamalo bezgranično zavolio.

Godine su prolazile. Edo je završio studije pa je sada radio na njemačkom poslanstvu u Parizu. Stoga je rijetko dolazio kući. Sestri je slao darove i mala, srdačna pisamca, na koja mu je ona odgovarala teškom mukom svojim dječjim rukopisom. Helli je jako teško padalo sjediti na miru i učiti. Stoga se baš nije mogla pohvaliti nekim naročitim znanjem. U jahanju i penjanju, pak, mogla se takmičiti sa svakim dječakom.

Edi se život u Parizu vrlo svidjao. Uživao je u njemu, iako nikada nije ni u čemu pretjerivao. Svi su ga voljeli zbog njegove prirodjene ljubaznosti. Gospodje su ga mazile na sve moguće načine, a imao je i mnogo prijatelja. Bilo je očigledno, medjutim, da se usprkos tome nije namjeravao oženiti, a niti je bilo kojoj ženi obraćao osobitu pažnju. Govorilo se da su ga ponekad vidjeli u društvu neke prekrasne djevojke, koju nitko nije poznavao. Stoga su ga  prijatelji zadirkivali, sve dok to jednog dana nije odlučno zabranio.
Dakako da su u njegovu odsustvu sada još i više o tome razgovarali. Uskoro su svi znali da Edo Plessen ima ljubavnu vezu s nekom ženom koja nije pripadala njegovu društvenom krugu.


PRETPLATITE SE
i čitajte odmah!

Već ste član?
Prijavite se ovdje»

Podijelite s prijateljima!

    Leave a Reply

    Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *