Najsretnija cura na svijetu
Luke se nasmijao i uštipnuo me za struk. »Kamo sve to ide?«
Ruka mi se ukočila. »Mislim da je stvar u svem tom vježbanju.
Umirem od gladi«. Bila je to laž. Još mi je bilo zlo od onog debelog
sendviča s usoljenom govedinom, ružičastog i prenakrcanog poput
pozivnice na vjenčanje, koji sam pojela za ručak.
»Idemo u Patsy’s?« Htjela sam da te riječi zazvuče kao da mi je to
netom palo na pamet, iako sam već neko vrijeme sanjarila o tome kako
uzimam njihovu krišku pizze, kako se tanke niti bijeloga sira razvlače, ali
ne pucaju, zbog čega ih moram uhvatiti prstima i povući, a dodatni
komadić mozzarelle tako se odvaja od tuđe kriške. Taj erotski san
ponavljao mi se u mislima još od četvrtka, kada smo odučili da ćemo u
nedjelju napokon riješiti popis darova. (»Ljudi se već raspituju, Tif«.
»Znam, mama, sredit ćemo to«. »Do vjenčanja je ostalo pet mjeseci!«)
»Nisam gladan«, Luke je uspravio ramena, »ali ako stvarno želiš...«
Baš lijepo od njega.