Noć predaje

Pokrajina Sussex u Engleskoj

Ljeto 1813.

BRAM JE ZURIO u par velikih tamnih očiju. Očiju koje su odražavale neočekivani tračak inteligencije. Ovo bi moglo biti jedno od onih rijetkih ženskih stvorenja koja se daju urazumiti.

"Onda dobro," reče. "Možemo to učiniti na lakši način, ili na teži, ti biraj."

Tiho frknuvši nosom, ona okrene glavu. Kao da on uopće ne postoji. Povrijeđena ponosa, Bram prebaci težinu na zdravu nogu. On je bio potpukovnik u britanskoj vojsci, visok 185 centimetara. Govorili su mu da djeluje vrlo impozantno. Obično bi već sam njegov znakoviti pogled ugušio i najmanji nagovještaj neposluha. Nije bio navikao da ga bilo tko ignorira.

"Slušaj me sad i slušaj me dobro." Povukao ju je za uho i rekao joj dubokim tihim glasom: "Ako ti je život mio, učinit ćeš ono što sam rekao."

Iako nije na to rekla ni riječ, njezin odgovor bio je jasan: Možeš me poljubiti u moju veliku vunastu guzicu.

Bezobrazna ovca.

"Ah, englesko selo. Tako dražesno... Tako mirisno." Colin je prišao probijajući se kroz rijeku vune prethodno skinuvši svoj najelegantniji kaputić kupljen u Londonu. Obrisao je rukavom znoj s čela i upitao:

"Pretpostavljam da to ne znači da se sad možemo lijepo okrenuti i vratiti doma?"

Ispred njih jedan je dječak gurao prevrnuta kolica čiji se teret, zrnje kukuruza, rasuo po cijelom putu. Bio je to švedski stol na čiju su gozbu izgleda bili pozvani svaki ovan i svaka ovca u Sussexu. Velika gomila ovaca gurala se i blejala oko nesretnog dječaka, časteći se rasutim zrnjem - i u cijelosti zapriječivši prolaz Bramovoj koloni.

"Možemo li okrenuti konje?" upita Colin. "Možda pronađemo neki zaobilazni put."

Stajali su nasred izrovane prašnjave ceste koja se protezala uskom zavijenom dolinom. S jedne strane dizao se obronak klekove šume, a s druge nekoliko desetaka metara goleti koja je cestu dijelila od opasnih litica. A ispod njih - daleko ispod njih - pružalo se blještavo tirkizno more. Kad je vrijeme bilo suho i jako vedro, Bram zaškilji prema tankoj ljubičastoj crti na obzoru, navodno se mogao čak vidjeti i komadić francuske obale.

Tako blizu. Doći će on do tamo. Ne danas, ali uskoro. Ima ovdje zadatak koji treba obaviti, i što ga prije izvrši, to će se prije pridružiti svojoj regimenti. Ništa ga neće zaustaviti. Osim ovaca. K vragu. Činilo se da su ih zaustavile ovce.

Začuje se jedan grubi glas: "Ja ću to srediti."

Pridružio im se Thorne. Bram skrene pogled udesno i opazi svog narednika, planinu od čovjeka, kako skida pušku s ramena. "Thorne, ne možeš ih pobiti puškom."

Poslušan kao i uvijek, Thorne spusti pušku. "Onda ću bajunetom. Baš sam ga sinoć naoštrio."

"Ne možemo ih ni poklati."

Thorne slegne ramenima. "Gladan sam."

Da, takav je bio Thorne - izravan, praktičan. Nemilosrdan.

"Svi smo mi gladni." Bramu želudac zakrulji potvrđujući da govori istinu. "Ali nama je sada cilj raščistiti put, a mrtvu ovcu je teže pomaknuti od žive. Morat ćemo ih gurati pred sobom." Thorne spusti kundak puške, zakoči je, a zatim jednim žustrim pokretom gurne kundakom jednu vunastu stražnjicu. "Pokret, vražja zvijeri." Životinja napravi nekoliko koraka uzbrdo, potaknuvši ostale da je slijede. Dolje niz cestu, kočijaši su potjerali konje naprijed prije nego što su morali ponovno zakočiti, ne želeći odustati od teško izvojevanih nekoliko centimetara napredovanja.


PRETPLATITE SE
i čitajte odmah!

Već ste član?
Prijavite se ovdje»


Podijelite s prijateljima!

    Leave a Reply

    Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *