Odbjegla zvijezda

“Gospođice!”
“Iznenađen si što me vidiš, Mitty?” odgovorio je mladi glas. “Znam
da je kasno, ali bila sam sigurna da nisi otišao na spavanje.”
“Ne, gospođice. Ali, ne biste smjeli biti ovdje u ovo doba noći.”
Dok je govorio, Millet je dovukao stolicu iz kuta, oprašio je rubom
svoje pregače i postavio je kraj svoje gošće. “Sjednite, gospođice”, pozvao
ju je.
Djevojka - a zaista je bila mlada - ga je poslušala. Prvo je odvezala
tamni plašt koji je nosila preko baršunaste oprave, a onda je skinula svoj
jahaći šešir. Odložila ga je na stol pored srebrnine i rukama zagladila
kosu.
Kao da je sunce zasjalo u tami ostave. Svjetlo uljanice je osvjetlilo
njene zlatne uvojke i zadržalo se u njenim velikim, izražajnim očima. Bile
su to neobične oči, blijedoplave. Njene trepavice su bile tamne i zavijene
poput onih malog djeteta, a sve joj je to pridavalo mlad i svjež izgled. Kad
bi ju čovjek pogledao, instinktivno bi znao da još nije iskusila životne
nevolje i probleme, a da nikad ne bi ni smjela.
“Niste valjda došli sami, gospođice?” upitao je Millet. Kad se
raskomotila, okrenula se prema njemu s osmijehom na usnama.
“Dojahala sam na Caesaru. Vani je, svezan za stup.”
“Sama! Na Caesaru, gospođice! Znate da se to gospodaru ne bi
svidjelo!”
“Gospodaru se ne sviđaju mnoge stvari koje ja radim, pa jedna više
ne čini nikakvu razliku!”


PRETPLATITE SE
i čitajte odmah!

Već ste član?
Prijavite se ovdje»

odbjegla_zvijezda

Podijelite s prijateljima!

    2 Comments

    1. minela hibic 11. Septembra 2015.
      • ljubavniromani.net 11. Septembra 2015.

    Leave a Reply

    Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *