Osmijeh žene

U studenom prošle godine jedna mi je knjiga spasila život. Znam, zvuči nevjerojatno. Mnogi bi mogli pomisliti da pretjerujem kad to kažem. Ili da zvučim patetično. Ali zapravo je stvarno bilo tako. Ne, nitko me nije pokušao ustrijeliti u srce da bi mu metak nekim čudom ostao zaglavljen u koricama debelog, u kožu obavijena izdanja Baudelaireovih pjesama, kao što se to inače može vidjeti u filmovima. Moj život ipak nije toliko uzbudljiv. A i srce mi je već bilo ranjavano. Dan kad se to dogodilo bio je sasvim običan, baš kao i svaki drugi. Svega se točno sjećam. Posljednji gosti u restoranu - grupica poprilično glasnih Amerikanaca, jedan diskretan japanski par i nekoliko Francuza koji su žustro raspravljali — ostali su, kao i obično, sjediti dokasno, s tim da su Amerikanci, nakon što su pojeli gateau au chocolat, čuvenu čokoladnu tortu, oblizivali usnice i ispuštali zvukove nalik na “aaaah” i “oooh”. Nakon što je poslužila desert, Suzette me pitala trebam li je još i nakon toga sretno odjurila dalje. Jacquie je, kao i obično, bio loše raspoložen. Dok je zveckao tanjurima koje je, nakon čišćenja, slagao u perilicu, mrmljao je nad prehrambenim navikama turista.

“Ah, les Americains! Ne razumiju ništa o francuskoj cuisine, rien du tout! Uvijek mi pojedu i dekoraciju. Zašto moram kuhati za barbare? Najradije bih od svega odustao, stvarno mi to kvari raspoloženje!” Odriješio je pregaču, na odlasku samo promrmljao svoj bonne nuit, pa sjeo na stari bicikl i nestao u hladnoj noći. Jacquie je vrhunski kuhar i jako mi je drag unatoč tome što ne može bez te svoje čangrizavosti, baš kao što bouillabaise2 ne može bez lonca. I prije je radio kao kuhar u Temps des Cerises3 u, u vrijeme kada je taj mali restoran s kariranim, crveno-bijelim stolnjacima, smješten nedaleko od prometnog Bulevara Saint Germain u Ulici Princesse, pripadao mojem ocu.

Moj otac volio je tu šansonu, Le Temps des Cerises, pjesmu koja odiše životom, ali je istodobno i tako tužna; pjeva o ljubavima koje se pronađu i ponovo izgube u vremenu koje je jako lijepo, a tako kratko traje. Iako je poslije tu staru šansonu francuska ljevica odabrala za svoju neslužbenu himnu, kao simbol prekretnice i napretka, vjerujem da pravi razlog zbog kojeg je moj otac izabrao baš to ime za restoran nema mnogo veze s Pariškom komunom, već da ga za nju vežu neka posve osobna sjećanja. To je bilo mjesto na kojem sam odrasla. Tu sam dolazila nakon nastave pa sjedila u kuhinji sa svojim bilježnicama, okružena zvonjavom lonaca i tava i tisuću primamljivih jela. Tu je Jacquie uvijek za mene čuvao neki slatkiš. Jacquie, kojemu je ime zapravo Jacques Auguste Berton, podrijetlom je iz Normandije, gdje pogled seže i preko horizonta i gdje je zrak slankast, a ništa ne zaklanja pogled na beskonačno more iznad kojega vjetar i oblaci igraju svoju smetenu igru. Najmanje jednom dnevno Jacquie me uvjerava kako voli gledati u daljinu, jako daleko. Katkad mu je Pariz preskučen i preglasan. I u tim trenucima čezne za obalom.

“Kako se netko, tko je samo jednom osjetio miris Cote Fleurie, može osjećati dobro na pariškim uličicama? Ha, reci mi?”

Mahao je nožem za meso i gledao me svojim velikim smeđim očima pun predrasuda, zatim je žustro s čela maknuo tamnu kosu koja je sve više i više, a gledala sam na to s određenom nježnošću, bivala prožeta sijedima. Prošlo je uistinu već podosta godina otkako je taj muškarac velikih ruku pokazao jednoj četrnaestogodišnjakinji s dugačkim plavim kečkama kako se priprema savršeni creme brulee.


PRETPLATITE SE
i čitajte odmah!

Već ste član?
Prijavite se ovdje»


osmijehzene

Podijelite s prijateljima!

    Leave a Reply

    Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *