Ovdje je moj dom

- Putnički vlak za Karlovac, Ogulin, Delnice, Rijeku stoji na četvrtom peronu... – čuo se monoton glas iz zvučnika. Helena je kupila kartu i izašla na osunčani peron. Bila je gužva baš kao i prije pet godina. Tog se dana Helena žurila kako ne bi zakasnila na vlak i zbog toga se nervozno sudarala s ljudima. Danas se vješto progurala i već je sjedila u vlaku kad je prometnik zazviždao, a dugačka se kompozicija sporo pokrenula. Pogledala je malenog dječaka koji je sjedio na sjedalu nasuprot njenom. Bio je uzbuđen i sretan, pomalo nemiran.

- Zašto smo tako dugo čekali da vlak krene? Kada će doći kondukter? A kada ćemo stići k dedi? - neprestano je ispitivao mamu. Helena se osmjehnula njegovoj dječjoj nestrpljivosti. Pogledala je i raznježeno lice dječakove majke koja je strpljivo objašnjavala kako svaki vlak ima svoj vozni red. Helena mu je na tren pozavidjela i poželjela biti njegove dobi. Izgledao je tako siguran i zadovoljan u majčinom zagrljaju. Prisjetila se svog djetinjstva i tog osjećaja. Preplavila ju je toplina pri pomisli na majku koju dugo nije vidjela. Osjetila je uzbuđenje kad je shvatila da ih dijeli samo nekoliko sati vožnje. Predbacila si je već po stoti put zbog toga što je ranije nije otišla posjetiti. «Baš me zanima kako izgleda» pitala se Helena. Ugodno ljuljuškanje vlaka i toplina sunca uspavali su je, zaklopila je oči i zaspala. Kad ih je otvorila vlak se polagano kotrljao kroz dugačak tunel. Povremeni bljeskovi svijetlosti u tami prizvali su uspomene i trenutke dok je bila još djevojčica. Majka, otac, sestra i ona. Upravo su se namještali za zajedničku obiteljsku fotografiju.

Sjetila se trenutka kada je opalila bljeskalica i nastala je bezvremenska fotografija. Kasnije ju je Helena nebrojeno puta držala i sjetno gledala, najčešće kada se osjećala usamljenom i ranjivom. Pogled na nju podsjećao ju je na sretnije doba njenog života u kojem se osjećala živom i zaštićenom. Ipak, jako je rijetko posjećivala roditelje. Kad je otac preminuo, obećala je samoj sebi da će majku češće obilaziti, ali nije to obećanje uspjela ispuniti. Sestra Evica je ostala živjeti na selu s majkom. Mama je običavala reći da Evica živi poput raspuštenice jer se nikad nije udala. Bila je istina da je Evica bila pomalo buntovnički raspoložena prema cijelom svijetu, ali sredina iz koje su dolazili bila je bezopasna i neiskvarena. Mjesto je brojilo jedva petstotinjak stanovnika. Većinom se radilo na polju i živjelo od poljoprivrede.


UČLANITE SE
i čitajte odmah!

Već ste član?
Prijavite se ovdje»


ovdjejemojdom

Podijelite s prijateljima!

    Leave a Reply

    Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *