Ples na kiši

- Gubimo je!

- Brže, brže!ples-na-kisi

- Požurite... brže...!

Glasovi su se gubili u polutami.

Čula je komešanje, gotovo je mogla osjetiti paniku koja je vladala oko nje, izbezumljene povike. Promatrala je lelujave obrise koji su se skupljali iznad njezine glave. Svjetlo se palilo i gasilo, kao da se netko igra s utičnicom. U daljini se čuo zvuk sirene. Nije mogla podnijeti taj zvuk. Parao joj je uši. Bol u glavi postala je nepodnošljiva. Poput tupih udaraca čekićem. Osjeti dodir nečije ruke.

- Oprezno... pazite... - čula je kako govore. Sirena se ponovno oglasi.

Bila je mirna. Čudila se kako može biti tako spokojna.

Gledala je smrti u oči i pozdravljala se sa životom. Sad shvaća da nije imalo smisla živcirati se oko nekih stvari. Više nema opiranja. Čemu?

Prije ili kasnije, smrt nas ionako sustigne. Osjećala je kao da tone u topao, dobro poznat zagrljaj. Iskričava svjetlost prelamala se u čudnim bojama i sve se činilo nekako lagano. Osjetila je olakšanje. Bilo joj je gotovo ugodno.

- Gotovo je - bilo je zadnje što je pomislila prije nego što će utonuti u mrak. Nije tako zamišljala posljednje trenutke svoga života, ali mnoge stvari ne ispadnu onako kako smo ih zamišljali. Život ima nezgodnu naviku da nas podsjeti da neće baš sve onako ispasti kako smo si zamislili.

Tonula je sve dublje, s osjećajem olakšanja, neobično sigurna i mirna. Pružala je ruke, ali to više nije bio poziv u pomoć. Željela je uhvatiti svjetlost. Sad će, vjerojatno, početi trčati prema tunelu. Na kraju svakog tunela, prema predajama onih koji su već zakoraknuli na onu stranu i vratili se, čekalo je svjetlo. Čarobno, izbavljujuće, spasonosno.

Ali zašto ne vidi te obećavajuće zrake koje imaju čarobnu moć preobraziti tminu? Tama ovija svoje krake i steže je u smrtonosan zagrljaj. Savija ih oko vrata i sve je jače guši.

- Kad ću izaći iz tunela? Gdje je to svjetlo? - prošapće kroz mrak.

Osjeti kako pada u provaliju. U izmaglici čuje buku, komešanje. Vika i uspaničeni glasovi. Bol se ponovno javila i u nadolazećim valovima i para njezino tijelo. Poput čeličnih trupaca zabija joj se u grudi, ostavlja je bez daha. Ne može više izdržati, želi nestati. Nejasni obrisi ne daju joj mira. Netko viče. Zašto viču? Zašto je, konačno, ne ostave na miru? Odjednom se zamračilo i zatim je sve nestalo...

A onda ugleda nju. Malog anđela. Svoju Emu. Pruža svoje ručice i gleda je tužnim očima - mama, mama, vrati se... Ma...

Ma...

U srcu je bolno štrecne. Kao da joj tupim svrdlom probijaju grudni koš i naživo vade srce. Lena se naglo trgne.

- Ne, ne smijem umrijeti. Ja sam majka i umiranje nije na mojoj listi prioriteta.

Podijelite s prijateljima!

    Leave a Reply

    Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *