Prokletstvo

Mali gradić Rocamore bio je smješten na nekoj stjenovitoj litici uzdignutoj nad mirnim, bistrim vodama rijeke. Vrbe i hrastovi naginjali su se nad vodu. Još je postojao dio starih zidina, koje su nekoć okruživale donji grad. Tu su se izdizala i dva tornja zvana Vrata satova. Stare palače i crkve poluromanske a polugotske, i lijepi nadsvoñeni trijemovi nadživjeli su borbe meñu vlastelom, vjerske ratove i revolucije. Ako se moglo vjerovati arheolozima, ovdje se nekoć nalazio rimski grad. Jedan je od njih čak tvrdio da se ispod grada nalaze podzemni hodnici u koje su se za vrijeme opsada sklanjali stanovnici Rocamorea, a da bi se tu vjerojatno našli i tragovi prethistorijskih bića.
No nitko se u gradu nije zanimao za tu davnu prošlost. Stanovnici Rocamorea voljeli su svoje staro kamenje, svoje bogate vrtove pune voća i cvijeća, pa nisu nikada ni odlazili odavde, a ukoliko to i jesu tada samo na vrlo kratko vrijeme. Uostalom, njihov život, u toj sredini devetnaestog stoljeća, nije se mnogo razlikovao od onog njihovih predaka iz ranijih stoljeća, osim što su oni ponekad željeznicom odlazili u Perigeuex, i mnogo rijeñe na nekoliko dana u Pariz ili Bordeaux. U ulici Fontaines uzdizala se jednokatna vrlo velika palača s visokim krovom. Njezini su temelji potjecali još iz početka srednjeg vijeka. Tako se govorilo. Na debelim zidovima zgrade stoljeća nisu ostavila
nikakav trag. Na vratima se još uvijek nalazio teški brončani bat u obliku glave bradatog čovjeka, a nešto dalje su se nalazila neka manja vrata nabita čavlima, kojima je neka marljiva ruka podala sjaj.
Tu su palaču nazivali kućom Malereyno-vih. Ona je pripadala obitelji čije se porijeklo gubilo u maglenim daljinama. Jednog dana, negdje oko godine tisućute, stigao je u ovaj kraj neki čovjek s djetetom na rukama. On je došao s obala Dunava gdje bijaše oženjen kraljicom neke barbarske države. Ta okrutna žena namjeravala ga je ubiti, pa je on pobjegao sa svojim sinom. Kad je mališan odrastao, ispoljio je zlu narav svoje majke. Nazvali su ga »sinom zle kraljice«(Ime izvedeno iz naziva »Zla kraljica« (Malereyne) - Nap. prev.), pa je ime Malereyne postalo imenom njegove
obitelji. Ti Malereynovi su tokom godina stekli veliki imetak trgovinom, bogatim ženidbama i unosnim poslovima s vojnicima pljačkašima gradova. U Rocamoreu je ta obitelj već stoljećima obavljala mnoge ugledne dužnosti. Još i danas je obitelj Malereyne najuglednija obitelj tog malog gradića. Kuća u ulici Fontaines dijelila se na dva dijela. U jedan se ulazilo kolnim ulazom, i tu je stanovala gospoñica Victoire Malereyne, s udovicom svog najstarijeg nećaka Augustina i njenim sinom. Drugi je dio pripadao drugoj grani obitelji, Malerevnovima iz Corbaca, nazvanim po nekom
posjedu u Saaru, kojeg su imali u vlasništvu od VI stoljeća. Dakle, u tom drugom dijelu kuće živio je gospodin Jerome de Corbac sa svojom ženom Fanny, koja je bila roñena Carsignan i pripadala nekoj vrlo staroj obitelji iz Rouergue. Tog se svibanjskog jutra godine 1872. začuo snažan udarac bata po vratima. Sluga Jude otvorio ih je i mirno kazao: - Ah! To ste vi, gospodine David! Jude se nikada nije ničemu čudio. Imao je mirno lice, neizražajne oči bez trepavica i veliko golo čelo.
Služio je Malereynovima već četrdeset godina. Slušao je sve naredbe gospoñice Victoire, dok na udovicu njena pokojnog nećaka Augustina Malereyna nije obraćao pažnju. - Da, to sam ja, Jude! - rekao je pridošlica. Bio je to mlad onizak čovjek, ali vitak i vrlo elegantan u putnom odijelu.
Njegove živahne oči promatrale su slugu s ironijom. - Ima li što novo? Moja tetka još uvijek čvrsto drži uzde u rukama? - Gospoñica je uvijek ista. Rekavši to, s velikim poštovanjem, Jude se sklonio s vrata kako bi propustio mladića. - Donesite mi nešto za jelo, Jude! Nisam još doručkovao. - Dobro, gospodine! Gospodin Denys je u blagovaonici. Na te riječi Jude se povukao. David Malereyne se popeo nekoliko stepenica i ušao u nad-svoñeno predvorje. Iz predvorja su vodile široke kamene stepenice bez saga. Otvorio je s lijeve strane vrata i ušao u blagovaonicu. Ona je bila prostrana. Tri velika prozora gledala su na vrt. Ispred velikog hrastovog stola sjedio je dječarac od oko deset godina. Ustao je i prišao Davidu. - Dobar dan, ujače! David ga je uhvatio za ruku i nasmiješio mu se promatrajući njegove lijepe sive, zamišljene oči. - Zar se ne čudiš što me vidiš, Denys? Ta rekao sam da me dugo neće biti ovdje. - Sestrična Fanny kaže da se kod vas nikada ne može znati što ćete iznenada odlučiti.

One Comment

  1. Johna Cullen 26. Oktobra 2015.

Leave a Reply

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *