Pustolovina

Jacqueline se smiješila, a njezin izraz lica kao da je govorio: iskoristi tu priliku, djevojčice! Nije šala pobuditi pažnju kapetana aviona, jednoga od sinova neba. Iznenadni trzaj aviona prekinuo je moje misli. Vidjela sam kroz okno bijela svjetla koja su brazdala poput tinte tamno nebo. Visoke su se zgrade čudno približavale avionu, čas nagnute, čas uspravne, sve bliže i bliže, sve većom brzinom. Činilo se da se uske uličice uspinju prema nama, i srce mi je zastalo ugledavši šarene reklame na pročelju neke zgrade udaljene samo nekoliko metara. Imala sam dojam da avion opasno lebdi iznad te planine kuća. Shvatila sam da je Marion bila u pravu. Slijetanje u Hong Kongu, na pistu izgrađenu u moru, zaista je junačko djelo. Dva kilometra duga pista dolazila nam je ususret poput uske vrpce u divovskoj „puzzle‟ igri slaganja. Zatvorila sam oči. Čudo se dogodilo. Avion se nije ni stresao kad je dotakao do.
- To je pilot, taj Dorian! - reče Jacqueline još malo blijeda.

- A vrijeme je posve lijepo, djeco moja. - reče Marion. Vidjela sam kroz okno more išarano nemirnim valovima. Naši su se putnici već žurili prema izlaznim vratima. Marion mi pruži torbu koju je kupio kapetan aviona, sretna što smo stigli, neumoljivo upućujući posljednje putnike prema stepenicama pričvršćenim uz avion. U kabini je ostao još samo jedan stjuard, domaćice i ja. A zatim se pojavio on. Ostali smo sami nas dvoje. Marion i Jacqueline su se bile izgubile.
- Jeste li se bojali maloprije?
- Da - priznala sam jednostavno.
- Veoma sam se bojala i mislim da nisam bila jedina. Lice mu je bilo ozbiljno, njegove me oči nisu napuštale. Njegove su me ruke obgrlile još čvršće. Nismo govorili, a ja se nisam usudila pomaknuti, osjećajući lagani dah usana koje sam s drhtajem prepoznavala, zastrašena njegovom toliko bliskom prisutnošću i njegovim suncem preplanulim licem čije sam obrise nazirala iznad sebe. Mnome je ovladao do tada nepoznat osjećaj, nisam okrenula glavu kad su njegove usne lagano dotakle moje, obavila sam ruke oko njegova vrata. Njegove su usne bile meke, pune, mirne, pod svojim sam golim rukama osjećala hrapavu tkaninu njegove uniforme. Činilo mi se da lebdim, da gubim tlo pod nogama. Njegove su se usne odmakle od mojega lica i začula sam njegov iznenađen, gotovo podrugljiv glas:
- Sve mi se čini da ste se zaljubili u mene. Skrenula sam pogled s njegovih zelenih očiju, silno posuđena. S iznenadnom nježnošću u glasu on nastavi:
- Kako se zovete?
- Sarah...
- Nećemo se više rastajati, mala Sarah. Što kažete na to? Prvi put ste u Hong Kongu? Potvrdila sam kimanjem glave. Širokom kretnjom ruke pokazao mi je predivan krajolik koji se pružao pred nama. Čuveni se zaljev Hong Konga kupao u blistavim sunca.


PRETPLATITE SE
i čitajte odmah!

Već ste član?
Prijavite se ovdje»


pustolovina

Podijelite s prijateljima!

    Leave a Reply

    Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *