Sjećanje na jedan drugi dan

Kad sam posljednji put vidio svog oca, ležao je mirno poleđuške u lijesu, sklopljenih očiju, uredno očetkanih gustih sjedina i čupavih obrva, a tvrde su mu crte lica odisale neuobičajenom blagošču.
Okružen tišinom, stajao sam u kapelici Pogrebnog poduzeća i zurio dolje u nj. Nešto nije bilo u redu. Nedvojbeno. Casak zatim prisjetih se što je posrijedi. Moj otac nikad nije spavao na leđima.
Niti jedan jedini put, za svih onih godina što sam ga poznavao.
Obično je ležao na boku održavajući ravnotežu, pri čemu bi snažnim ispupčenim prsima i golemim trbuhom uronio u madrac, jednu ruku zabacio bi preko očiju da ih zakloni od svjetla, a mrk mu je pogled bio nabit nekom neobuzdanom jarošću. Sada više ništa od svega toga. čak ni mržnje spram jutra koje ga je otrglo od njegova skrovita svijeta. Potom je spušten poklopac lijesa, i nikada više nisam vidio oca.
Preplavio me osjećaj olakšanja. Sve je gotovo. Bijah slobodan. Odlijepih oči s ulaštena lijesa od bakra i mahagovine te uzgledah.
Svećenik nam rukom dade znak da pođemo. Krenuh. Moj me brat, D.J., što je kratica od Daniel Junior, povuče natrag.
- Prihvati majku za ruku - prošaputa hrapavo. - Mlađi.
I zbriši taj budalast smiješak s lica. Tu je more fotografa.
Zabuljih se u nj. Bilo mu je trideset i sedam godina - dvadeset godina više nego meni - i dijelio nas je cio jedan svijet. Ugledao je svjetlo dana za očeva prva braka, a ja za posljednjeg. U međuvremenu, otac je imao još žena, ali djece više nije bilo. Oslobodih ruku.


PRETPLATITE SE
i čitajte odmah!

Već ste član?
Prijavite se ovdje»

ljubavni roman Sjećanje na jedan drugi dan

Podijelite s prijateljima!

    Leave a Reply

    Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *