SVE ZA LOVU

Ima muškaraca koji uđu u ženin život i zauvijek ga sjebu. Joseph Morelli povremeno bi ušao u moj život i povremeno ga sjebao. Morelli i ja rodili smo se i odrasli u Burgu, trentonskoj radničkoj četvrti. Uske kuće u nizu. Mala dvorišta. Američki automobili. Stanovnici uglavnom talijanskoga podrijetla, izmiješani s Mađarima i Nijemcima da bi se spriječile ženidbe unutar obitelji. Bilo je to mjesto gdje si mogao kupiti dobar calzone ili uplatiti okladu. A ako si već morao živjeti u Trentonu, onda taj kvart i nije tako loš za obiteljski život.

Dok sam bila mala, nisam se baš često igrala s Josephom Morellijem. Živio je dvije ulice dalje i bio dvije godine stariji od mene. „Čuvaj se onih malih Morellija”, upozorila me mama. „Oni su divlji. Čula sam svakakve priče o tome što rade curama kad s njima ostanu nasamo.”

„A što im rade?” radoznalo sam pitala.

„Bolje da ne znaš”, odgovorila mi je mama. „Strašne stvari.

Ružne.” Od tog sam trenutka Josepha Morellija gledala s dozom straha i pohotne znatiželje koja je graničila sa strahopoštovanjem. Dva tjedna poslije toga, imala sam šest godina, klecavih koljena i drhtava trbuha slijedila sam Morellija u garažu njegova oca jer mi je obećao da ću naučiti novu igru.

Morellijeva garaža bila je stisnuta u dnu dvorišta. Bilo je to bijedno zdanje, rasvijetljeno jednom zrakom svjetlosti koja se probijala kroz prljav prozor. Zrak je bio ustajao i smrdjelo je po plijesni, odbačenim gumama i rabljenome motornom ulju. Garaža, kojoj nije bilo suđeno da ikad u nju uđe bilo koji Morellijev auto, služila je za posve druge svrhe. Stari Morelli u toj je garaži skidao remen kojim je mlatio sinove, sinovi su se koristili garažom kad su se htjeli igrati sami sa sobom, a Joseph Morelli u garažu je poveo mene, Stephanie Plum, da mi pokaže kako se igra vlakića.

„Kako se zove igra?” pitala sam Josepha Morellija.

,,Ću-ću”, odgovorio je, puzeći četveronoške između mojih nogu i gurajući mi glavu pod kratku ružičastu suknjicu. „Ti si tunel, a ja vlak.”

Mislim da to govori nešto i o mojem karakteru. Nisam baš od onih koji će poslušati savjet. Ili sam rođena s viškom znatiželje. Ili je posrijedi bio bunt, dosada ili sudbina. Kako god bilo, igra je bila jednokratna i prokleto razočaravajuća jer je mene zapalo da budem tunel, a zapravo sam htjela biti vlakić.

Deset godina poslije, Joe Morelli i dalje je živio dvije ulice dalje. Postao je velik i zao, očiju čas mračnih poput bezdana, čas smeđih poput čokolade koja ti se topi u ustima. Krasili su ga istetovirani orao na prsima, čvrsta guzica, uski bokovi, a pričalo se i da ima brze ruke i spretne prste.


PRETPLATITE SE
i čitajte odmah!

Već ste član?
Prijavite se ovdje»


Podijelite s prijateljima!

    Leave a Reply

    Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *