Trovačica

Bijeli bik jurio je niz strminu prema trgu. Svjetina je urlala i tresla drvenim sjedalima postavljenim oko trga. U središtu trga djevojcica se privijala uz oca i osjecala kako u njemu snažno vibrira dok je zajedno s ostalima vikao:
"Borgia! Borgia! Hura!"
Ispod vedroga neba. tako jarkog da su boljele oci, na podiju prekrivenom zlatnom i tamnocrvenom svilom kuce Borgia, stajao je u grimiz odjeven kraljevic svete majke Crkve. Raširio je ruke kao da želi zagrliti svjetinu, trg, palazzo od travertina što je
zlatno sjajio na suncu, cak i najudaljenije dijelove drevnoga grada koji se budio iz novoga sna o slavi.
"Braco i sestre", rekao je Rodrigo Borgia. U iznenadnoj tišini njegov je glas bio poput grmljavine. "Hvala što ste došli. Hvala na prijateljstvu i podršci. Dajem vam..."
Zastao je, a djevojcica je osjetila kako po volji muškarca koji je navodno htio vladati cijelim kršcanskim svijetom, premda bi mu prikladnije bilo vladati paklom, gomila suspreže dah.
"Iz nizina moje prekrasne rodne Valencije, dajem vam najdivnijeg bika kojeg je naš voljeni Rim ikada vidio. Dajem vam njegovu snagu, hrabost i slavu! Dajem vam njegovu krv! Neka napoji naš velicanstveni grad! Roma Eterna!"
"Rim! Rim! Rim!"
Bik je toptao kopitima po ljetnoj prašini, zabacio veliku glavu, frknuo i ocima, crnim jezerima, obuhvatio mahniti prizor. Zavladao je muk, tako dubok da je djevojcica cula škripanje ormi na konjima što su prilazili sa svih strana, ciji su strah zatomljivale mamuze na nogama muškaraca koji su vodili osobnu kardinalovu vojsku.
S visokih zidova palace oglasile su se trublje. Skupina campina u šarenim nošnjama i s kricavim crvenim perikama dotrcala je na trg mašuci prema biku plaštevima s kicankama i skacuci mu blizu koliko god su se usudivali.
"Andiamo Toro! Andiamo!"
Natjeran pred njih, bik se okrenuo prema redu muškaraca na konjima. Jedan od njih, kojem je ukazana cast, uspravio se u sedlu i pozdravio Borgiu. Kad je pohrlio naprijed rejon, ubojiti vrh njegova koplja, svjetlucao je na suncu.
Svjetina je vrištala od uzbudenja. Osjetivši opasnost, bik je spustio glavu i pojurio prema konju s jahacem. U posljednjem trenutku rejonear je snažno povukao uzde i okrenuo se postrance, zatim uspravio tijelo u stremenu i zarinuo koplje.
Bik je zarikao, krv je šiknula izmedu njegovih drhtavih lopatica, tekla je preko bijele kože i slijevala se u prašinu. Bježao je, trcao je oko trga, tražio je izlaz, pomislila je djevojcica, ali umjesto njega našao je muškarce u šarenim nošnjama, koji su se podbocili i mašuci oružjem pojurili prema njemu.
"Andiamo, Toro! Andiamo!"
Ponovno su potjerali bika prema rejonearu, koji je snažnim udarcem prolio još krvi za žednu svjetinu. I još jednom i još jednom, dok životinja nije posrnula i pala na koljeno, zatim na drugo. Naposljetku je stražnji dio trupa popustio i skljokao se u prašinu koju je rijeka njegova života pretvorila u blato.
Djevojcica je stajala, smrznuta na ljetnoj vrucini, ali nije mogla odvojiti pogled. Gledala je bijeloga bika s crvenim mrljama, crvenog covjeka na podiju kako poput bika rice zbog svoje pobjede, a na jarkoj svjetlosti oko nje vrtjela su se iskrivljena lica svjetine, usta razjapljenih od pohlepe.
Rejonear je podignuo koplje prema suncu prije nego što je zadao di morte*. Dugi grc protresao je životinju. Zatim su istrcali muškarci u šarenim nošnjama s noževima koji su sijevali.
Djevojcica nije vidjela kako su rezali truplo, uzimali uši, rep, testise. Nije vidjela kako su nagrade s kojih je kapalo podizali visoko prema gomili koja je klicala. Vidjela je samo rijeku krvi, grimiznu struju što ju je vukla dolje i vrtjela i vrtjela, nesvjesna vrištanja koje je privuklo pogled crvenog bika k njoj.


PRETPLATITE SE
i čitajte odmah!

Već ste član?
Prijavite se ovdje»

Ljubavni roman vjenčani kum

Podijelite s prijateljima!

    Leave a Reply

    Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *