Usamljena golubica

Kad je Augustus izašao na trijem, plave su svinje proždirale čegrtušu – ne jako veliku. Vjerojatno je puzeći baš htjela potražiti sjenku kad je naletjela na svinje. Lijepo su je nategnule poput konopca i njenom je čegrtanju došao kraj. Prasica ju je zgrabila za vrat, a odojak za rep.
– Kidajte, svinje – rekao je Augustus, šutnuvši krmaču.
– Dolje do potoka, ako mislite jesti tu zmiju. – Njih je tjerao s trijema, a ne zmiju. Od svinja je na trijemu bilo još samo toplije, a stvari su već ionako bile dovoljno vruće. Spustio se na prašnjavo dvorište i skrenuo prema kućici uz potok da uzme svoj vrč. Sunce je još uvijek bilo visoko, uprkosilo se na nebu poput mazge, no Augustus je imao dobro oko za sunce, pa je vidio da je dugo svjetlo sa zapada počelo dobivati ohrabrujući nagib.
Sutonu je dugo trebalo da dođe u Lonesome Dove, ali kad bi jednom došao, predstavljao je pravu utjehu. Gotovo preko cijeloga dana – i većinu mjeseci u godini – sunce bi uhvatilo grad u duboku prašinu, sve do nizine sa šikarom, pravim rajem za zmije i rogate Žabe, ptice trkačice i bodljikave guštere, – a paklom za svinje i ljude iz Tennesseeja. Na prostoru od dvadeset ili trideset milja nije bilo drveta s iole uvažavajućom hladovinom; zapravo, stvarna lokacija najbližeg pristojnog hlada bila je predmetom žestoke rasprave po prostorijama – ukoliko bi se staja bez krova i nekoliko traljavih obora mogla nazvati prostorijama – Stočne kompanije Hat Creek, čije je polovice Augustus bio vlasnik. Njegov tvrdoglavi ortak, kapetan W. F. Call je tvrdio da ima odlične hladovine već kod Pickles Gapa, samo dvanaest milja daleko, ali se Augustus nije htio s time složiti. Pickles Gap je u svakom slučaju bilo još beznačajnije naselje od Lonesome Dovea. Niknulo je samo zahvaljujući Wesleyju Picklesu, budali iz sjeverne Georgije, koji se sa svojom obitelji izgubio na deset dana u šikari. Kad je napokon pronašao jednu čistinu, nije je htio ostaviti, pa je tako nastao Pickles Gap, privlačivši uglavnom putnike slične svom osnivaču, to jest ljude koji su bili preslabi da se nagode s par stotina milja trnovite guštare, a da pritom ne izgube živce.

Kućica uz potok je bila jedno malo, nezgrapno zdanje od ćerpiča, unutra tako hladno, da bi Augustus uvijek poželio da tu živi, samo da nije bilo tako prenapučeno crnim udovicama, otrovnim osama i stonogama. Kad je otvorio vrata, pogled mu nije pao ni na jednu stonogu, ali je smjesta začuo nervozno zveckanje čegrtuše koja je očito bila mudrija od one koju su svinje upravo dovršavale. Augustus je spazio zmiju koja se hladila u kutu, ali je odlučio da je ne ubije; u tihom proljetnom sutonu u Lonesome Doveu pucanj je mogao izazvati komplikacije. Svi bi ga u gradu čuli i zaključili da ili se Komanči spuštaju niz visoravan ili Meksikanci dolaze uz rijeku.
Ako je bilo koji od gostiju »Suhog graha«, jedinog saluna u gradu, slučajno bio pijan ili nesretan – što je bilo vrlo vjerojatno – najvjerojatnije bi izletio na ulicu i ubio par Meksikanaca, tek tako, za svaki slučaj.
A napokon, i Call bi dogalopirao s terena i smetalo bi ga kad bi čuo da se radi samo o zmiji, Call nije ništa držao do zmija, a ni do ljudi koji su ih se bojali. Prema čegrtušama se odnosio kao prema komarcima i gnječio bi ih jednim udarcem svega Što mu je bilo pri ruci. »Čovjek koji se zaustavlja zbog zmije, može isto tako i hodati«, često je znao reći, što obrazovanim ljudima nije bilo sasvim jasno, kao i većina onoga što bi Call izjavljivao.
Augustus se držao opuštenijeg svjetonazora. Vjerovao je da svim bićima treba dati vremena za razmišljanje, pa je nekoliko minuta stajao na suncu, sve dok se zvečka nije smirila i spuznula u rupu. Onda se vratio i podigao svoj vrč iz mulja.
Godina je bila sušna, čak i po mjerilima Lonesome Dovea, pa je potočić jedva curkao da održi lijepu kaljužu. Svinje su polovicu vremena provodile rujući oko kućice, u nadi da se dočepaju kaljuže, ali za sada ni jedna od rupa u ćerpičima nije bila dovoljno velika da bi se kroz nju provukle.
Vlažno platno kojim je vrč bio omotan prirodno je privlačilo stonoge, pa se tako Augustus morao uvjeriti da se ni jedna nije zavukla ispod omotača prije no što je otčepio vrč i povukao umjeren gutljaj. Brijač u Lonesome Doveu, njegov zemljak iz Tennesseeja, Dillard Brawley, morao je ljude brijati na jednoj nozi jer nije bio dovoljno oprezan sa stonogama. Dvije od one gadne crvenonožne vrste uvukle su mu se jedne noći u hlače, a Dillard je ustao u žurbi i zaboravio dobro istresti hlače. Noga baš nije potpuno istrulila, ali dovoljno da obitelj postane nervozna radi trovanja krvi, te njega i Calla nagovori da odrežu nogu.
Godinu-dvije u Lonesome Doveu je boravio pravi doktor, ali tom je mladiću manjkalo pravoga duha. Neki vaquero, opsjednut mišlju kako svi samo traže ispriku da ga prvom prilikom objese, jednom se napio i dopustio da mu neka dosadna buha uspuže u uho. Buba nije znala naći izlaz, ali je imala dovoljno prostora da uzruja vaquera, koji je mladoga liječnika nagovorio da je pokuša isplahnuti. Mladić je dao sve od sebe s nekom toplom slanom vodicom, ali je
vaquero izgubio strpljenje i ubio ga. To je bila vaquerova fatalna greška: netko je pod njim napucao konja dok je pokušavao pobjeći, a onda ga je razdraženo građanstvo, uglavnom iz obliž- njeg »Suhog grada«, da mu prođe vrijeme, smjesta objesilo.
Na nesreću, ni jedan medicinar nije nakon toga pokazao interes da ostane u mjestu, pa su Augustus i Call, obojica vični liječenju i vlastitih rana, bili pozivani da obave one najneophodnije operativne zahvate. Noga Dillarda Braweya nije bila problem, samo što je Dillard vrištao tako glasno da je oštetio glasnice. Dobro se kretao s jednom nogom, ali mu se glasnice više nikada nisu potpuno oporavile, Što je, u krajnjoj liniji, štetilo njegovu poslu. Dillard je oduvijek previše pričao, a nakon nezgode sa stonogama je previše šaptao. Mušterije se nisu mogle opustiti
pod vrućim ručnicima, jer su se stalno naprezale da razaberu Dillardove šapate. Nije ga zapravo bilo ni vrijedno slušati, čak i dok je imao dvije noge, pa su vremenom mnogi otišli meksičkom brijaču. Čak je i Call išao Meksikancu, a Call nije vjerovao ni Meksikancima ni brijačima.
Augustus je donio vrč natrag na trijem i postavio svoju sjedeljku tako da iskoristi zericu sjenke s kojom je raspolagao. Sto se sunce bude više spuštalo, sjenka će se postepeno širiti trijemom, kolnim dvorištem, Hat Creekom, Lonesome Doveom i, napokon, Rio Grandeom. U vrijeme kad će sjena dospjeti do rijeke, Augustusa će šutom smekšati, pa će biti spreman na neku inteligentnu konverzaciju, koja se obično sastojala u razgovoru sa samim sobom. Ako nade neki posao, Call će raditi sve do mraka, a ako ga ne nađe onda će ga izmisliti – a Picino Oko je ionako isuviše kaplar da bi prekinuo s poslom prije Kapetana, čak i kad bi ga Call pustio.


PRETPLATITE SE
i čitajte odmah!

Već ste član?
Prijavite se ovdje»

ljubavni roman Usamljena golubica

Podijelite s prijateljima!

    Leave a Reply

    Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *