Uvijek i zauvijek

Valjda je to sve«, rekao je Joel naslanjajući se na ulazna vrata našeg stana. Oči su mu letjele amo-tamo kao da pokušava upamtiti svaki detalj našeg dvoetažnog stana s početka 20. stoljeća, stana koji smo zajedno kupili pet godina prije i renovirali – u sretnijim danima. Bio je prekrasan: ulazna vrata s elegantnim lukom iznad, stari kamin koji smo našli u antikvarijatu u Connecticutu i odvukli kući poput blaga, a sve upotpunjeno raskošnim zidovima blagovaonice. Dugo smo se patili s odabirom boje, no naposljetku smo se odlučili za marokansku crvenu, nijansu koja je bila i sjetna i neskladna, pomalo nalik na
naš brak. Kad smo obojili zidove, rekao je da je previše narančasto. Meni se činilo idealnim.
Pogledi su nam se susreli na trenutak, no ja sam brzo spustila svoj na selotejp u svojim rukama i poput robota otkinula posljednji komad ljepljive trake te je brzo zalijepila na posljednju kutiju s Joelovim stvarima po koje je došao tog jutra. »Čekaj«, rekla sam prisjetivši se modre knjige u kožnom uvezu, koju sam bila vidjela u sada zapečaćenoj kutiji.. Uputila sam mu optužujući pogled. »Jesi li uzeo moje Godine dražesti?«
Pročitala sam taj roman šest godina prije na našemu medenome mjesecu na Tahitiju, premda nisam željela pamtiti naše putovanje po njezinim pohabanim listovima. Gledajući u prošlost, nikada neću shvatiti kako je knjiga za koju je pokojna Margaret Ayer Barnes dobila Pulitzerovu nagradu 1931. godine, završila na prašnjavoj hrpi besplatnih knjiga u predvorju hotela, no kad sam je izvukla iz kutije i njezin je krhki hrbat zakrckao, osjetila sam kako mi se srce ispunjava nečim istinski poznatim što ne mogu objasniti. Dirljiva priča na njezinim stranicama, o ljubavi, gubitku i pomirenju sa sudbinom, o tajnim strastima i bremenu
intimnih misli, zauvijek je promijenila način na koji sam doživljavala vlastito pisanje. Joel nikada nije pročitao tu knjigu i to mi je bilo drago. Bila je to preintimna stvar da bih je dijelila. Ja sam je čitala kao stranice svoga nepisanog dnevnika.
Joel je gledao dok sam odljepljivala traku i otvarala kutiju te kopala po njoj sve dok nisam pronašla stari roman. Kad sam ga našla, ispustila sam uzdah koji je svjedočio o mojoj emocionalnoj iscrpljenosti.
»Oprosti«, rekao je u neprilici. »Nisam znao da ti...«
Mnogo toga on nije znao o meni. Čvrsto sam zgrabila knjigu, potom kimnula i ponovno zalijepila samoljepljivu traku. »Onda je to valjda sve«, rekla sam ustajući. Oprezno me pogledao, a ja sam mu ovaj put uzvratila pogled. Još nekoliko sati, bar dok
toga poslijepodneva ne potpišem dokumente o rastavi, još će biti moj muž. Pa ipak, bilo je teško gledati u te tamne smeđe oči znajući da me muškarac za kojeg sam se udala, ostavlja radi druge žene. Kako nam se to dogodilo?


PRETPLATITE SE
i čitajte odmah!

Već ste član?
Prijavite se ovdje»

uvijek_i_zauvijek[1]

Podijelite s prijateljima!

    Leave a Reply

    Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *